Sistemski odgovor na nestajanje djece

Konvencija OUN o pravima djeteta je okvir za izradu državnih politika i pravnih propisa u cilju obezbjeđivanja, zaštite i dalje promocije predmetne oblasti. Na ovaj temeljni dokument, naslanja se Povelja o fundamentalnim pravima EU, koja između ostalog navodi da je adekvatna zaštita sa namjerom obezbjeđivanja najboljeg interesa za djecu jedan od prioriteta javnih vlasti. Statistički podaci na nivou EU govore da se prijavi nestanak preko 250.000 hiljada djece svake godine, od kojeg blizu 60% su slučajevi bježanja/napuštanja porodice.[1] Nestanak djeteta je u mnogim slučajevima rezultat neadekvatnog sistema zaštite, uokviren nizom različitih faktora i događaja koji koreliraju sa djetetovim psihofizičkim stanjem, porodičnim okruženjem i društveno-ekonomskim kontekstom.

1

Posebno rizične grupe:

  • Djeca mlađa od 13 godina;
  • Dijete sa teškoćama u razvoju;
  • Dijete sa nekonzistentnim ponašanjem.

Uobičajno je da zemlje kreiraju centar za nestalu djecu kao servis pružanja tehničke podrške nadležnim državnim organima i drugim zainteresovanim stranama. U tom smislu neophodno je uvažiti lokalnu specifičnost i pristupiti izradi efikasne/ „po mjeri“ strategije, tj. da se ista prilagodi sprovedenoj i pouzdanoj analizi (?).[2] Multidisciplinarnost podrazumijeva uključenost pored nadležnih državnih organa, i druge zainteresovane strane kao što su: organi lokalne samouprave, centri za zaštitu djece, lokalna zdravstvena ustanova, služba za socijalni rad, obrazovna institucija i civilna služba zaštite i spasavanja.

Odsutnost jedinstvenih i uporedivih podataka o nestaloj djeci (nacionalne platforme) bitno otežavaju izradu politike/strategije. Naime, nedostaju ili nijesu dostupni sljedeći podaci:

  • Koliko je ukupno nestalih osoba (trend, uzrasna kategorija, pol, zdravstveni status, društveni status…)?
  • Procenat pronađenih osoba?
  • Procenat ponavljanja i priroda nestajanja?
  • Procenat nestalih osoba koje su bile žrtve nasilja?
  • Lokacija na kojoj su posljednji put viđeni (kuća, škola…)?
  • Priroda nestajanja (sezonskog karaktera, tokom određenih događaja/manifestacija)?
  • Koji organ je zadužen za obradu podataka i izvještavanje?
  • Kakva je procedura od momenta prijave nestanka?
  • Opisati međusektorsku koordinaciju?
  • Postoji li koordinacija sa civilnim službama zaštite i spasavanja?
  • Koliko je civilni sektor uključen u proces pronalaženja nestalih osoba (navesti institucije i model saradnje)?

Konkretnije, neophodno je pristupiti izradi adekvatnih pravnih propisa,  koji će omogućiti različite načine prikupljanja potrebnih podataka od strane nadležnog organa. Takođe, uspostaviti formalna partnerstva sa obrazovnim, zdravstvenim, organizacijama civilnog sektora i medijima uz izradu protokola angažovanja istih u procesu prikupljanja i obrade podataka; traženja i izvještavanja.

Dalje, dodatna obuka, tj. stručno usavršavanje pripadnika javnog reda i mira i organa za podršku sa jedne i permanentna edukacija građanstva o načinima izvještavanja/prijavljivanja slučajeva i uključivanja kroz sistem podrške sa druge strane- formiranje baze volontera (civilna zaštita?).  Uključivanje IT sektora, obezbjeđivanje sistema ranog upozorenja i obavještavanje putem društvenih mreža jeste savremen način preveniranja posljedica.

Za mnoge je već kasno…

[1] http://ec.europa.eu/justice/fundamentalrights/files/missing_children_study_2013_en.pdf

[2] Ista nije dostupna.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s